moj život, moja stvar!

četvrtak, 21.03.2013.

Jedi, moli, voli...ili???

"Psu je susjed noćas odrezao rep, uši i testise!!!!"; "Upucao susjedovog psa jer mu je smetalo lajanje!!!"; "Bacila štence u rijeku!!!"; "Beba umrla od gladi!!"

Ne, nije mom, hvala Bogu, ali neki jadni mali pas noćas je ostao bez repa, ušiju i testisa! Prekjučer je upucan pas jer nekome smeta povremeno lajanje! Prošle godine su ubijeni štenci jer nikome ne trebaju! A prije nekoliko mjeseci je beba od nekoliko mjeseci umrla od gladi jer...ne znam zašto jer ne mogu shvatiti razlog zbog kojeg bi netko izgladnjivao svoje dijete.
Kakvi smo mi to ljudi? Ljudi koji to mogu napraviti životinji su u stanju isto to napraviti čovjeku. Ide se iz krajnosti u krajnost. Vidim ljude koji oblače svoje ljubimce u raznorazne oblekice, lakiraju im nokte, prave frizure, a vidim i ljude koji tuku, zanemaruju, muče i svoje i tuđe ljubimce.
Gade nam se ljudi koji prose po ulicama, ali nitko ne reagira kada vidi ili čuje kako netko mlati svog psa ili još gore, svoju ženu. Ljudska psiha čudna je stvar. Vidi samo ono što nama odgovara, a sve ostalo izbacuje iz memorije jer nam ne odgovara da znamo za tako nešto.
Volim životinje i ne mogu si zamisliti život bez njih, ali, ne razumijem kako vijest i zanemarenom psu može potaknuti više ljudi na akciju nego vijest o zanemarenom djetetu. Drago mi je što i kod nas konačno postoje udruge za zaštitu životinja, niti jedno živo biće nije zaslužilo batine, glad i smrt jer nekome smeta. Ali ne mogu se oteti dojmu kako se puno više priča o zlostavljanju životinja nego o zlostavljanju djece i žena. Ruku na srce, da moram birati kome ću prije pomoći, pretučenom djetetu ili pretučenom psu, prvo bi pomogla djetetu, a onda naravno i psu. Ali dijete je na prvom mjestu, mislim da razloge ne moram ni objašnjavati. To ne znači da ne volim životinje, to ne znači da će moj pas ili mačak biti gladan ili da će se smrzavati vani po kiši. To jednostavno znači da ljudski život ima prednost. Surovo, ali istinito.
Bilo bi lijepo da ne moramo čitati i gledati takve objave u medijima, da nema surovosti i zloće, da se svi volimo i da poštujemo tuđi život. Ali mi ne poštujemo ni svoj život, kako ćemo onda poštivati tuđi?!
Kazne za takva djela (rezanje ušiju, repa, testisa psima, paljenje mačaka, i sl.) su premale ili ih uopće nema. Pa ljudi godinama tuku svoje žene i djecu pa ih se ne kažnjava, zašto bi ih onda kaznili ako to isto rade životinjama? Udruge za zaštitu životinja preuzele su na sebe sizifov posao jer dok god je ljudi, bit će i ljudske ološi koja ne poštuje nikoga i ništa.

Svaki čovjek je dijete svojih postupaka. Svi ostali komentari su suvišni!

utorak, 19.03.2013.

Poziv

Čitam jednu jako zanimljivu knjigu koja se zove "Ona strana i povratak", spisateljice Sylive Browne, pa sam naletila na jedan prekrasan odlomak u knjizi koji želim podijeliti sa svima. Kaže ovako:

"Ne zanima me čime se baviš u životu. Želim znati za čime čezneš i usudiš li se sanjati o susretu s onim za čime tvoje srce žudi.

Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li voljan riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog pustolovine koja se zove život.

Ne zanima me koji su ti planeti u kvadratu s Mjesecom. Želim znati jesi li dodirnuo središte svoje tuge, jesu li te izdaje u životu otvorile ili si se skrutio i zatvorio iz straha od dodatne boli. Želim znati možeš li sjediti s boli, mojom ili svojom, a da se ne pomakneš kako bi je skrio ili umanjio ili sredio.

Želim znati možeš li biti s radosti, mojom ili svojom, možeš li plesati s divljinom i dopustiti da te zanos ispuni do vrhova prstiju, a da nas ne upozoravaš da pazimo, da budemo realni, da ne zaboravljamo svoja ograničena kao ljudska bića.

Ne zanima me je li priča koju meni pričaš istinita. Želim znati možeš li razočarati drugoga kako bi sebi ostao vjeran; možeš li podnijeti da te drugi optužuju za izdaju, a da pritom ne izdaš svoju dušu, možeš li biti nevjeran i dakle pouzdan.

Želim znati možeš li vidjeti ljepotu i kada nije lijepa, svaki dan i možeš li iz nje crpsti svoj život.

Želim znati možeš li živjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i ipak stati na rub jezera i srebrnom odsjaju punog mjeseca viknuti: "Da!"

Ne zanima me gdje živiš i koliko novca imaš. Želim znati možeš li ustati poslije noći duboke žalosti i očaja, izmučen i uništen do srži i učiniti što se mora kao bi nahranio djecu.

Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio dovde. Želim znati hoćeš li samnom stati u središte vatre, a da pritom ne ustukneš.

Ne zanima me ni gdje, ni što ni s kim si učio. Želim znati što te hrani iznutra kada sve ostalo nestane.

Želim znati možeš li biti sam sa sobom i sviđa li ti se vlastito društvo u trenucima praznine."

Oriah Planinska Sanjarka, indijanska starješica

nedjelja, 17.03.2013.

Voli bližnjeg svoga

Katolička crkva izabrala je novog Papu. Hoće li se išta promjeniti tim izborom ili će sve ostati isto, to ćemo još vidjeti. Ali ne mogu se oteti dojmu da će novi Papa ipak donijeti neke promjene. Mislim kako je došlo krajnje vrijeme za promjene u Crkvi, ali očekivati drastične promjene je nerealno. Vjernica sam, ali ne podržavam Crkvu, niti idem na misu. Smatram kako me odlazak na misu i moljenje napamet naučene molitve ne čini vjernicom ili boljom osobom. Nevjerovatni su mi stavovi koji i u današnje vrijeme zagovaraju apstinenciju do braka, ne korištenje kondoma i osuđuju istospolne zajednice. Zar nas ta ista Crkva ne uči strpljenju, ljubavi i toleranciji?! Voli bližnjeg svoga! Po meni to znači i da trebam voljeti i poštivati i ljude iz moje zajednice koji su drugačiji od mene, bili oni druge vjere, druge nacionalnosti ili druge seksualne orijentacije. Kako onda objasniti stav jedne tako moćne institucije koja bi trebala zagovarati ljubav, a ustvari širi u najblažem smislu antipatije prema sve većem broju deklariranih homoseksualaca u našem društvu. Homosekualnost nije bolest, čovjek se jednostavno rodi kao homosekusalac ili kao heteroseksualac. Ako netko ne vjeruje u to, to je njegovo pravo, ali neka mi onda definira trenutak kada je odlučio biti "straight" a ne gay. Kao što ni ja sama ne mogu definirati taj trenutak u svom životu, tako ga nitko ne može definirati. Jednostavno smo rođeni takvi.
Čitam komentare na raznorazne članke ovih dana po portalima i forumima i ne mogu se načuditi svemu što čitam. Znam da se mi Hrvati dičimo svojom religioznošču, ali sam neugodno iznenađena koliko ljudi još uvijek svijet vidi kao crno-bijeli svijet, a zaboravlja na sve one nijanse sive koje se nalaze između crne i bijele. Netko je negdje napisao kako ne trebamo koristiti kondome jer nemamo pravo odlučiti koliko ćemo djece donijeti na svijet, to je Božja odluka i mi se ne trebamo miješati u tu odluku korištenjem kontracepcijskih sredstava. Ta ista osoba će jednog dana gledati prilog u nekoj televizijskoj emisiji o obitelji koja gladuje i traži pomoć jer imaju 12-ero djece koje ne mogu prehraniti i školovati, pa će reći: "Tko im je kriv, šta nisu razmišljali na vrijeme, šta su pravili toliku djecu!" Šta reći na tako nešto osim .
Crkveni stavovi su zastarjeli i nisu u skladu s vremenom u kojem živimo. Stavovi koje Crkva zagovara danas su opasni i čak ih se ni sami ne drže. Javna je tajna da veliki broj svećenika živi u "vezama" s ženama iz njihove župe iako za širu javnost žive u celibatu. To čak i ne zamjeram, jer smatram da je čovjek seksualno biće kao što je i duhovno biće. Zamjeram im prikrivanje pedofilskih skandala u svojim redovima, zamjeram im paljenje kondoma u zemljama u kojima je veliki broj ljudi zaraženo AIDS-om, zamjeram im propovjedanje skromnosti dok se voze u limuzinama, nose zlatne križeve oko vrata, zamjeram im propovijedanje ljubavi i tolerancije dok u isto vrijeme ne toleriraju homoseksualne veze i nazivaju to bolešću. Pa zar se još uvijek nismo naučili razmišljati svojom glavom? Zar trebamo biti zadovoljni sa odgovorima tipa: "To tako mora biti!"? Do kada ćemo dopustiti da drugi razmišljaju umjesto nas?
Ne želim ni načeti pitanje abortusa jer je moje mišljenje o tome poprilično jednostavno. Protiv sam ukoliko se radi o načinu kontracepcije. Takvo ponašanje je krajnje neodgovorno i u najmanju ruku se može nazvati rizičnim. Ali isto tako sam ubijeđena kako svaka žena MORA imati pravo na izbor. Niti jedna žena pri zdravoj pameti se neće olako odlučiti na tako nešto. Ali postoje situacije kada je abortus jedino riješenje. Zašto bi silovana djevojka morala roditi dijete koje je začeto toliko nasilnim činom koji je oskvrnio nešto nama ženama tako sveto, naše vlastito tijelo i našu seksualnost?! Zato što jedna institucija kaže da je pobačaj grijeh? Zar je to objašnjenje? Svatko ima svoje mišljenje o abortusu, ali mislim kako je ipak najbitnije da postoji izbor. Kakav će izbor donijeti žena kada se nađe u takvoj situaciji to je već sasvim druga priča i mislim da se to ne tiče nikoga osim roditelja tog nerođenog djeteta, a najviše se tiče žene. Jer žena je ta koja nosi dijete, ona je ta koja mora roditi to dijete, ona ga mora dojiti i odgajati, ona je majka!
Ne volim kada mi netko postavlja ultimatume i kada me dovodi pred gotov čin. A Crkva upravo to čini i očekuje da ne postavljam nikakva pitanja, da se apsolutistički podredim onome što mi Crkva kaže i živim onako kako netko drugi misli da bih trebala živjeti. Moj odgovor je NE! Živjet ću onako kako ja mislim da je za mene najbolje. Donositi ću odluke razmišljajući svojom glavom i snositi posljedice za te odluke, bile one dobre ili loše. A druge ću pustiti da sami izaberu svoju put i to ću poštivati jer očekujem da oni poštuju mene i moj put!

nedjelja, 10.02.2013.

Čovječe ne ljuti se, u pitanju je samo obrazovanje naše budućnost!

Čitam sad vijesti na raznim portalima i ostajem u šoku! Svi znamo da nam je obrazovni sustav u teškoj banani (da se tako izrazim), ali ovo što sad pokušavaju napraviti je više nego prestrašno!! Žele osme razrede osnovnih škola dovoditi organizirano u Vukovar, na dva dana i držati im predavanja o Domovinskom ratu. OK, to i ne zvuči prestrašno. Međutim, predavanja bi vodile "stučne osobe" - "stručni branitelji". Pa šta sad trebamo imati i branitelje kao predavače?? Oni su odradili svoj posao tijekom rata, skidam im kapu, ali mislim da od svih ljudi oni nisu baš najkompetentniji držati djeci predavanja o domovinskom ratu. Pa to su ljudi koji pate od PTSP-a, koji su doživjeli i preživjeli strahote tog rata i oni sad trebaju učiti našu djecu o domovinskom ratu? Ne omalovažavam branitelje, niti umanjujem njihov doprinos u stvaranju slobodne Hrvatske, ali ovo je stvarno previše! Ja prva svoje dijete ne bi poslala na takvu ekskurziju! A još je jača izjava da će spavati u vojarni na vojničkim krevetima?!
Konstantno imam osjećaj da nas naši dragi političari ne žele pustiti da živimo u sadašnjosti i planiramo budućnost. Do kada misle malo, malo vraćati film unazad i pričati o ratu, bilo o ovom Domovinskom ili, što je još žalosnije, II. svjetskom ratu! Ne kažem da se treba zaboraviti, Bože sačuvaj!!! Ali ne možemo živjeti konstantno u prošlosti, ne možemo dovijeka pričati o 90.-im godinama prošlog stoljeća. Postoje dani koji su određeni za sjećanje na Vukovar, Škabrnju, Bogdanovce, Dubrovnik! Tih dana se trebamo sjetiti svih onih koji su dali svoj život, svoje zdravlje za nas, za budućnost! Sve ovo ostalo je po meni skupljanje predizbornih bodova, ništa više od toga.
A da stvar bude još žalosnija, žele uvesti pod obavezno da djeca svake godine posjete barem jedno ratno bojište (ono koje im je najbliže). Meni to malo liči na muslimansku obavezu da svaki musliman barem jednom posjeti Meku. Zar smo toliko nisko pali?! Ako se ja ne varam ovo je demokratska država. Što ako neki roditelji ne žele da njihova djeca idu posjećivati ratna bojišta? Hoće li ih se kazniti za to?
Moram priznati da mi se ideja o tome da djeca posjećuju Vukovar čak sviđa, međutim, ne na ovakav način. Pustiti djecu da spavaju na vojničkim krevetima, staviti ih pred osobe koje nisu kvalificirane za držanje predavanja djeci njihovog uzrasta i onda očekivati da ta ista djeca neće povući krive zaključke iz svega toga je više nego neodgovorno.
Ja želim da moje dijete jednog dana zna za Domovinski rat, želim da zna i vidi Ovčaru, mjesto masovne grobnice, ali isto tako želim da moje dijete nije zatrovano mržnjom i netrepeljivošću prema ikome. A najmanje prema svom susjedu, prijatelju iz školske klupe i sugrađaninu.
Moramo shvatiti da djeca na to gledaju kao što mi gledamo na II. svjetski rat, njima su to priče, ništa više od toga. Oni to nisu doživjeli (hvala dragom Bogu), oni se toga ne sjećaju i moramo biti jako oprezni kako ćemo im ispričati tu priču. Treba im reći istinu, ali na način da je primjerena njihovoj dobi. Zamislite kako će curicama biti spavati u vojarni na vojnom krevetu? Dečkima će to biti fora, ali mislim da malo koja djevojčica sanja o tome da spava u vojarni. A to je čak i najmanje bitno u cijeloj toj priči.
Žalosno je što se događa kod nas!

četvrtak, 07.02.2013.

Pametnija posla?!

Znate ono kad vam ljudi kažu pa zar nemaš pametnijeg posla u životu osim buljiti u taj kompjuter i visiti na face-u? Ne, nemam pametnijeg posla jer sam nezaposlena, jer na stranicama tipa posao.hr i sl. nema pametnih oglasa za posao, jer sam prošlu godinu išla na razgovore čak do Zagreba da bi dobila odbijenicu. Ne da mi je žao zbog te odbijenice jer su to ionako bili poslovi koji me ne bi mogli financirati u Zagrebu. Objave oglas koji se čini super zanimljiv i kad dođeš na razgovor shvatiš da to nije taj posao na koji si se prijavila, plaća je nikakva ili je na foru plate ti koliko zaradiš. Za poluditi mi je sad to već sve polako!
Ne nemam pametnijeg posla jer mi je dosta volontiranja za kojekakve udruge jer od tog volontiranja ne mogu živjeti. Ne nemam pamatnijeg posla jer nemam Boga za ujaka pa da mi sredi posao u DM-u. Ne, nemam pametnijeg posla jer nisam uspjela čak dobiti posao raznošenja letaka i ostalog informativnog materijala po kvartu.
Danas sam stvarno u k***u i ne, nemam pametnijeg posla!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Sve nešto pokušavam biti pozitivna, vučem ljude za rukav već mjesecima, kucam na sva moguća vrata, ali nemam više snage. Do kad ovako?! Kad te neće, onda te neće. A mene trenutačno neće nigdje i ništa! Kažu kao da ako ti na poslovnom planu ne ide, možda ide u ljubavnom, e pa ne! Moji dani se sastoje od toga da ujutro šetam psa, pijem kavu, čekam ručak, usisam, počistim, buljim u tv, eventualno odem na kavu (ako imam para) i čekam j***nih 9 sati da gledam Sulejmana.
Sve sam bliže 30-ima, a šta imam? Nemam ništa, ni posao, ni vezu, ni novaca. Stojim na mjestu već godinama i nemam pametnijeg posla! I opet, meni je još i dobro, nisam gladna, pa eto, šta se žalim.
I nije da se ne borim. Borim se i nastavit ću se boriti jer mi ne preostaje ništa drugo nego se boriti i vjerovati da će doći bolji dani. Svi se mi borimo, svako na svoj način, ali dođe vrijeme kad se umorimo od svega. Sramota je reći da se borimo kako bi mogli platit režije i kupiti kilu kruha. Ok, bolje nam je nego onim jadnicima u Africi, ali zar se stvarno moramo s njima uspoređivati da bi se bolje osjećali?! Zašto se ne bi uspoređivali s Nijemcima, Englezima, Amerima?!
Imamo tako lijepu zemlju, geografski položaj je idealan, u srcu smo Europe i umjesto da se ugledamo u Švicarsku koja je isto tako mala zemlja, ali bogata, ne, mi primjere tražimo u Grčkoj, Španjolskoj. Vodimo politički rat s Slovenijom, svađamo se oko ćirilice i gledamo kako život prolazi pokraj nas dok se rasprodaje sve što se rasprodati može. Najžalosnije je što gledamo i šutimo. Možemo se okupiti na prosvjedu zbog ćirilice, ali kad treba podržati seljaka onda nas nema. Kad treba prosvjedovati zbog sve manje radnih mjesta onda nas nema. Jer zašto da prosvjedujem kad mi je bolje nego onima u Africi?!
Prepucavamo se oko zdravstvenog odgoja u školama, a sve je više trudnica u osnovnim i srednjim školama, dovodimo nadri znanstvenice da nam objasne kako je pornografije otrovna, a svećeničke pedofilske afere se zataškavaju.
Ne, nemam pametnijeg posla!!!!

utorak, 05.02.2013.

živjeti i raditi u inozemstvu...

Ovih dana mi se opet misli roje po glavi, već sam jednom skoro otišla, al' se nekako potrefilo da sam dobila ovdje posao, pa sam odustala...sad kako sam opet nezaposlena, razmišljam i mozgam...kako naći siguran i relativno dobro plaćen posao. Razmišljam svoju sreću okušati u Njemačkoj, jezik znam, sviđa mi se država i način razmišljanja tamo. Već sam živjela jedno vrijeme tamo. Eh, sad je glavno pitanje kako najlakše doći do radne dozvole, jer unatoč svemu, ne želim ići raditi na crnjaka, mislim da mi se to dugoročno gledano ne isplati.
Na HZZ-u kažu da se može, ali, eto, nije to tako lako kao što ja mislim. Da nisam takva kakva jesam, ona gospođa što radi na tom Migracijskom info-pultu bi me otpilila, ali ne dam se ja. Jedva sam je ubjedila da mi da papire koji mi trebaju, a kad sam tražila popis zanimanja koja se traže rekla mi je da postoji na internetu. Naravno da postoji, međutim, nije "up to date"; onaj koji mi je ona pokazala je veći i ima neke stavke u koje mogu upasti i ja, ali eto...snađi se sam! Ako itko ima iskustva ili saznanja o svemu tome, neka se javi. Svaki savjet je dobrodošao!
Više mi je puna kapa svega ovoga u našoj državi, nemam ni volje ni snage se boriti kao lav za puko preživljavanje, ići glavom kroz zid za minimalac i ne znati čeka li me posao i sutra ili me opet čeka red na šalteru HZZ-a.
Neki će sad reći da nigdje ne teče med i mlijeko, da je vani radno vrijeme katastrofa, da se radi od jutra do sutra. Nije ni kod nas puno bolje, radila sam od 8 do 8, ponekad i duže, radila sam i vikendima i nedjeljom, zivkali su me i na Božić, Uskrs, dok sam bila na godišnjem, a nisam zaradila ni prosječnu njemačku plaću, pa prema tome, nije mi problem raditi i prekovremeno i tijekom blagdana, ali želim da se to plati, a ne kao ovdje, radiš i šutiš jer drugog posla nemaš i znaš da će proći mjeseci, a možda i godine dok ga ne nađeš. Normalno da onda poslodavci mogu kako hoće i da smo mi kao radnici prepušteni na milosti i ne milost istih. Čak i ako si sretnik i spadaš u onu kategoriju na koju poslodavac ima poticaj (iako, nazvati te ljude sretnicima je upitno jer su to redom ili dugotrajno nezaposlene osobe ili osobe s invaliditetom) moraš ispuniti još niz apsurdnih uvjeta koji nemaju veze s zdravom pameću. Tako naprimjer, ako si osoba s invaliditetom i radio/radila si preko javnih radova, po novom/starom zakonu možda ćeš opet morati čekati 3 godine kako bi ponovno imao pravo na javne radove. Iako te poslodavac želi zaposliti i ti želiš raditi, ne može. A ti poslodavci su najčešće razne udruge koje nemaju sredstva da bi same zaposlile djelatnika, tako da si prepušten na milost i nemilost našem zakonodavstvu. Pa onda živi i radi u Lijepoj našoj!
A neću ni započeti temu kako visokoobrazovani kadar nema posla, kako naši liječnici i veterinari moraju praksu odrađivati za pišljivih 1.600,00 kn. I onda se pitamo zašto ljudi odlaze odavde, država nam je banana država i neće nam ništa pomoć taj dugo očekivani ulazak u Europsku Uniju, samo će od te banane napraviti kašicu!

ponedjeljak, 04.02.2013.

Država se odriče poreza...i to je vijest...

U kakvom mi to svijetu živimo kad je glavna vijest dana da se država odrekla poreza za bolesnu djevojčicu. Pa to bi se trebalo podrazumijevati, da se takve akcije ne oporezuju. Ne bi se ni odrekli da sve to skupa nisu mediji tako popratili, ali kako god bilo...novac je prikupljen, malena Nora ide na liječenje, a to je ipak najbitnije. Držimo joj svi fige dan nam se vrati zdrava iz Amerike!

Vukovar 2013.

Gledam ovih dana vijesti, pratim portale i ne mogu ne reći kako me sve ovo pomalo podsjeća na '91. Istina, onda sam bila samo dijete koje nije imalo pojma što se događa u svijetu oko mene i najviše mi je bilo žao što smo ostavili moje lutke u Vukovaru, bojala sam se da ih više nikada neću vidjeti. I nisam.
Nakon godina i godina progonstva vratili smo se među prvima u Vukovar, odmah nakon mirne reintegracije i bilo je strašno. Grad u ruševinama, u mraku, nikoga ne poznajem, nova škola, novi ljudi, ali kao i svako drugo dijete, opet sam se snašla. Nekako se život nastavio, ruševine su postepeno nestajale, dobili smo i uličnu rasvjetu, našla sam nove prijatelje, po prvi puta sam se i zaljubila....da ne duljim, život se nastavio.
Ali ne mogu se oteti dojmu kako je Vukovar još uvijek u mraku. Nakon tolikih godina ljudi ovdje još uvijek žive u '91. i iskreno da vam kažem, naporno je to. Od kako smo se vratili svake godine ista priča, u studenom smo bombardirani sa svih strana pričama o Vukovaru, gradu heroju. Sve to traje mjesec dana i onda smo opet sami u svemu. Gdje su ti silni "domoljubi" dok mi tražimo poslove, dok grcamo u dugovima jer živimo u najskupljem gradu u Hrvatskoj? Gdje su kad moraš objasniti djetetu vrtićkog uzrasta zašto se u vrtiću ne smije igrati sa svojim susjedom jer je on sa druge strane ograde? Da, taj mali susjed je Srbin i ogradom je odvojen od svog prijatelja zato što to politika tako nalaže.
Sad su se svi sjetili ponovno doći u Vukovar na prosvjed protiv ćirilice. Hrvatica sam, živim u Vukovaru i nije da volim to što ću gledati ćirilicu u svom gradu, ali ako tako kaže zakon, onda valjda tako mora biti. Nisam išla na prosvjed, ne zato što volim ćirilicu, nego zato što iskreno rečeno, ne želim trošiti ovo malo novaca što imam na gradski autobus, ne želim biti okružena ljudima iz Splita, Zagreba, Rijeke koji ne znaju što znači živjeti u Vukovaru. Lako je doći na jedan dan, podići tenzije u gradu i onda se pokupiti i otići, mi tu moramo živjeti 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, 365 dana u godini. I dajte ljudi moji, ne možemo svaki dan razmišljati samo o tome tko je Srbin, tko je Hrvat, umorni smo od toga, dosta nam je svega toga. Barem meni je.
Od kako smo se vratili živimo u prošlosti. Da, ruševina više nema, ali rat je još uvijek tu. Tu je zbog svih onih koji preuveličavaju priče o poslijeratnom Vukovaru. Ne, kafići više nisu odvojeni, ljudi se druže, rade zajedno u istim firmama, izlaze u iste kafiće, studiraju zajedno. Ne, Vukovar nije opasan grad, svaku večer već godinama šetam psa po gradu, nikad me nitko nije napao (ako ne brojimo poneku lutalicu), i da konačno odgovorim svima onima koji su me milijun puta pitali kako mi ovdje možemo živjeti s "njima"! Jednostavno! Živimo! Radimo (hm...kako tko)! Kad ćemo više shvatiti da život ide dalje. Naravno da ne trebamo zaboraviti što se dogodilo, niti naša djeca trebaju živjeti u neznanju, ali jednostavno je previše. Mislim da je puno veći problem ovog grada nezaposlenost nego ćirilica. Ali izgleda da ona stara izreka još uvijek drži vodu! Kruha i igara!!!!!! Tko jebe bolesne, gladne, ne zaposlene, dajmo im ćirilicu da se njome pozabave! Bolje to nego da se pitaju gdje je nestao novac za nova radna mjesta, zašto onaj korumpirani političar još uvijek nije dao ostavku, kad će konačno poduzeti nešto konkretno kako bi se ljudi počeli zapošljavati!?
Kad bi rekla pred svojim prijateljima svoje iskreno mišljenje o svemu ovome ispala bi prosrpski orijentirana i izdajnica. Mislim da nisam niti jedno od toga, samo mi je dosta toga da me drugi tjeraju da živim u prošlosti. Želim živjeti u sadašnjosti i misliti na budućnost, ali se ni to ne usudim jer se bojim da mi budućnost donosi još više nezaposlenosti i priča o prošlosti. Čak je i Siniša Glavašević rekao da se trebamo okrenuti budućnosti, pa svoj prvi post završavam citatom.

"Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac -netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi."

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.